Promocija knjige tekstova Mihovila Pansinija uz popratni filmski program 6. listopada 2026.

U ponedjeljak 5. listopada u 18 sati u Zlatnim vratima održati će se promocija knjige ''Osobne stranice – odabrani tekstovi Mihovila Pansinija'' (urednica Petra Belc Krnjaić, dr.sc., nakladnici Gradska knjižnica „Ivan Vidali“ iz Korčule i Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja iz Zagreba). Knjigu će na promociji predstaviti urednica Petra Belc Krnjaić, u dijalogu sa Sunčicom Fradelić iz Kinokluba Split. (u nastavku više o knjizi)

Nakon promocije knjige, u 20 sati prikazuje se retrospektiva filmova austrijskog autora Siegfrieda Fruhaufa, kustosi su Petra Belc Krnjaić i Gerald Weber (sixpackfilms). Detaljan program u nastavku. Nakon projekcije, o filmovima će razgovarati kustosi i autor Siegfried Fruhauf. (u nastavku više o ovoj retrospektivi iz pera kustosa)

Retrospektiva Siegfrieda A. Fruahufa

kustosi: Petra Belc Krnjaić, Gerald Weber

Blow-up (2000), 1’30’’ 

Mirror Mechanics (2005), 8’

Höhenrausch (1999), 4’

Exterior Extended (2013), 9’ 

Where do we go (2018), 4’

Vintage Print (2015), 13’

Schwere Augen remastered (2017), 10’

Thrown (2018), 1’

FLIM FLAM (2026), 15’

Thorax (2019), 8’

Razgovor: Petra Belc Krnjaić, Siegfried A. Fruhauf, Gerald Weber

O knjizi iz pera urednice:

Pred čitateljima je prvo izdanje odabranih tekstova Mihovila Pansinija (1926.-2016.), jedinstvene figure hrvatske i jugoslavenske filmske kulture, filmskog redatelja, otorinolaringologa i mislioca čiji tekstualni opus premošćuje gotovo pola stoljeća, od sredine 1950-ih do kraja 2010-ih.

Pansini se 1954. učlanjuje u Kinoklub Zagreb i u sljedećem desetljeću režira 27 filmova, među kojima je i danas antologijska "antifilmska trilogija" (Scusa signorina, K3 ili čisto nebo bez oblaka, Dvorište) iz 1963. godine. Iste je godine pokrenuo GEFF, jedan od najranijih svjetskih festivala posvećenih avangardnom filmu, te u manifestu "Što je to antifilm" ponudio jednu od najradikalnijih vizija filma kao "nulte točke medija”, oslobođenog naracije i posvećenog čistoj kontemplaciji. Godine 1961. Pansini je prvi u povijesti ponio titulu Majstora amaterskog filma Jugoslavije.

No Pansinijev interes za film nikada nije bio odvojen od njegova liječničkog poziva. Kao specijalist otorinolaringologije koji je gotovo cijeli radni vijek proveo u zagrebačkoj Poliklinici SUVAG, uz lingvista Petra Guberinu razvijao je razumijevanje verbotonalne metode i vlastiti koncept spaciocepcije, osjeta za percepciju prostora koji objedinjuje vid, sluh, ravnotežu, dodir i propriocepciju. Njegovi tekstovi o filmu tako se čitaju kao rijedak spoj filmske teorije i neurofiziologije, pokušaj da se umjetnost objasni tijelom, a tijelo umjetnošću, dok njegovi tekstovi o verbotonalnoj metodi jednako tako posežu za filmom i umjetnošću da bi pojasnili neke od ideja koje u njima iznosi.

Ova knjiga prvi put na jednom mjestu okuplja glavninu Pansinijevih tekstova o filmu, dva opsežna razgovora s autorom objavljena 1980-ih te njegove Osobne stranice, dnevničke blogerske zapise objavljivane na mrežnim stranicama SUVAG-a, u kojima se film, jezik, kibernetika i tjelesnost isprepliću u posve osobnom, esejističkom glasu.

Za Pansinija je film uvijek bio "zagrljaj", susret gledatelja i slike toliko intenzivan da u njemu, kako je sâm rekao, "voli nestati". Ova knjiga poziv je čitateljima da se prepuste istom zagrljaju: filmolozima i filmskim kritičarima, studentima filma, ali i znanstvenicima iz Pansinijeve druge orbite, one medicinske, rehabilitacijske i govorne, da otkriju misao jednog od najoriginalnijih, a još uvijek nedovoljno vrednovanog autora hrvatske i jugoslavenske avangarde.

Uz same Pansinijeve tekstove, tu se nalazi i tekst Ivana Žaknića koji kontekstualizira filmsko stvaralaštvo Mihovila Pansinija, dok opsežan predgovor urednice donosi kartografiju Pansinijeva filmološkog i intelektualnog horizonta – od Kinokluba Zagreb i GEFF-a, preko dijaloga s Dušanom Makavejevom, Antom Peterlićem i Dušanom Stojanovićem, do kibernetike Norberta Wienera i teorije informacija.

Knjiga je nastala kao nakladnički pothvat Gradske knjižnice "Ivan Vidali" i Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja iz Zagreba. Urednica izdanja je filmologinja Petra Belc Krnjaić.

O filmskom programu iz pera kustosa:

Dijalog o misteriju filma

Ovaj program donosi retrospektivu austrijskog redatelja eksperimentalnih filmova Siegfrieda A. Fruhaufa, čiji opus stupa u dijalog s ocem hrvatskog eksperimentalnog filma, Mihovilom Pansinijem. “Od djetinjstva kao pred čudom, koje mi ni jedno tumačenje ne može protumačiti, stojim pred gramofonskom pločom i namotajem filmske trake. To vremenskoprostorno jedinstvo znači mi magiju i naučni zadatak” – tako je Pansini opisao svoju zadivljenost filmom i kinom. Djelujući u 1950-ima i 1960-ima, bez poznate tradicije na koju bi se oslonio, vođen jedino intuicijom i znatiželjom, Pansini je stvorio opus koji je u svoje doba bio avangardan, a i danas ostaje izuzetno relevantan sugovornik suvremenom eksperimentalnom filmu, osobito austrijskom. Filmovi Siegfrieda A. Fruhaufa u ovom programu odabrani su zbog svojeg transhistorijskog dijaloga s Pansinijevom metodom, čak i ondje gdje se vizualni rezultati filmova razilaze. Sâm je Fruhauf izjavio da ga ne zanima umjetnost, nego život: "postoje mnogi aspekti koji se poigravaju prostorom kina: kao medij, kino ima najveći filozofski potencijal. Od svega što svijet znači, ono sadrži najviše." To odzvanja poticajem koji je Pansinija usmjerio prema vlastitom znanstvenom istraživanju medija kroz koncept antifilma: "Antifilm je integralni dio života. Antifilm nije više film izražavanja, ekspresije, komuniciranja između autora i gledaoca, već je akt otkrivanja i istraživanja." Za obojicu filmskih stvaratelja kino postaje manje sredstvo predstavljanja svijeta, a više sredstvo istraživanja onoga što samo kino može učiniti.

Fruhaufov obračun s filmskim aparatom sustavan je, no nikad nije samo ili tek teorijski. Njegovi se filmovi iznova vraćaju elementarnim uvjetima kina: kadru, pokretu, svjetlu, projekciji, ponavljanju, materijalnoj vrpci, samom činu gledanja. U filmu Blow-Up (2000) dva pronađena kadra iz obrazovnog filma o umjetnom disanju usta na usta postaju polazište za istraživanje samog filmskog materijala. Slika, isprva svedena na uzanu vrpcu, postupno se oživljava dok ne ispuni cijeli ekran, pretvarajući pronađenu građu u ispitivanje mehaničkih uvjeta vlastitog postojanja.

U filmu Mirror Mechanics (2005) pitanje se pomiče s filmske vrpce na pogled. Žena čisti zrcalo kako bi otkrila svoj odraz, dok se ista scena istodobno zrcali unutar same slike. Zrcalo ovdje postaje model za samo kino, u kojem gledateljev čin gledanja postaje pravi predmet filma. Ta destabilizacija percepcije može se proširiti i na krajolik. U filmu Höhenrausch (1999) austrijski planinski krajolik istrgnut je iz svijeta razglednice i podvrgnut brzom virtualnom panoramiranju, ponavljanju i kognitivnom izobličenju, sve dok ne prijeđe u perceptivno ludilo – umjesto da prikazuje krajolik, Fruhauf ponovno preobražava sâm čin njegova gledanja. Filmovi Exterior Extended (2013) i Where Do We Go (2018) nastavljaju istraživati prirodne okoliše kao slike u preobrazbi, pri čemu reorganizacija slike postaje način propitivanja samog medija.

Druga se linija Fruhaufove prakse bavi kopiranjem, uslojavanjem i prijelazom između analogne i digitalne slike. U filmovima Vintage Print (2015) i Schwere Augen Remastered (2017) reprodukcija postaje proces medijskog prevođenja, u kojemu nagomilavanje i preobrazba destabiliziraju granicu između analognog i digitalnog. Film Thrown (2018) uspostavlja najizravniju vezu s Pansinijevim djelom: u tom jednominutnom kinematičkom biseru Fruhauf oslobađa pogled kamere bacajući je slobodno u zrak, zrcaleći Pansinijevo oslobađanje kamere u njegovoj Scusa Signorini iz 1963. godine.

Fruhaufova najnovija filmska varka, Flim Flam (2026), polazi od zebre i iluzornog kretanja koje poskakuje, naginje se i mijenja mjesta, otkrivajući ispod tih slojeva obmane nostalgičnu analognu sliku ruku koje čvrsto drže životinju, koja nas tijekom filma neprestano drži u vrtlogu percepcije. Naposljetku, film Thorax (2019.) objedinjuje mnoge od tih preokupacija u intenzivno tjelesnom, pročišćenom iskustvu. Film, koji Fruhauf opisuje kao "protokinematski kristal”, sažima fenomen pokrenute slike i kinematografije u bljeskove svjetla, snopove, dubinu i slojevitu percepciju. S ekrana izranja svjetleći oblik dok nas privlačenje nalik crnoj rupi uvlači iza njega, otvarajući halucinatorni kaleidoskop – sučelje između percepcije i iluzije, u kojemu se susreću analogna i digitalna estetika. Nazire se ljudsko srca, ugniježđeno ispod mreže svjetla, otkrivajući emociju iza zavodljive, matematički precizne površine tih vizualnih eksperimenata.

Ruke i srce tako se mogu shvatiti kao vizualizacija "tajne" izvedene kao "znanstveni zadatak", što sugerira da između to dvoje zapravo nema razlike. Eksperimentiranje postaje način prodiranja u misterij, i unatoč vrlo različitim povijesnim i tehnološkim okolnostima, obojica filmskih stvaratelja pristupaju filmu kao predmetu otkrića, ne tek kao predstavljanju života, već kao obliku kroz koji se mogu istraživati sama percepcija, pokret, materijalnost i stvarnost.

Petra Belc Krnjaić i Gerald Weber